lovac u žitu

'Visoka žuta žita
Kada u rumene zore
ili u jasna jutra
prolazim
poljima rosnim
gdje mlad vjetar njiše teške klasove
visokog žutog žita,
iznenada stanem:
i gle!
Moje srce, od radosti,
glasno kuca
kao zlatan sat.''

(Dragutin Tadijanović, 1923.)

Moje je srce poput svitka pergamenta, koji se beskonačno odmata put Vječnosti, ispisan od početka do kraja riječima:"Ne ostavljaj me!"

Jalal Al-Din Rumi (1207-1273)

Uploaded with ImageShack.us

Uvijek nešto kao filozofiram kad dolazi predivno vrijeme odricanja, milosrđa, druženja, preispitivanja. Sada ću jednostavno reći da sam željna svega toga. Duša mi je kao deva koja tumara bezvodnom pustinjom, presahlih sapi...
Odavno isčekujem Ramazan ne bih li utolila žeđ duše i bar malo postala bolji insan (da ne kažem 'bolji čovjek' :)

Svima vama koji iščekujete Ramazan, želim isto što i sebi. I vama koji ga ne isčekujete!

Selam i rahmet Božiji neka je s vama!

Lijepi li su mostarski dućani, i bazardžani...i bagremi...i Neretva i Drina i Una...Lijepa Bosna i Hercegovina i Crna Gora i Srbija i Turska i cijeli dunjaluk. Kad nosiš ljepotu u oku, onda je sve lijepo, a kada te tuga nadvlada, svijet je uzak i skučen. Siv. Poluživ.
A ko nam to zamuti pogled? Jedni drugima smo kao vukovi, uvijek krvoločno iskeženi, umjesto da se pomažemo, mi smo se učahurili u svoje male kalupe i krckamo svoje orahe, sebični i nadmeni.
A sve je tako prolazno. Posmatram biljke, njegujem ih, volim, a onda dođe debela gusjenica, pa im isisa sokove, dođe  suša pa im spali korijen, dođe jesen pa im ugasi damare...Svehnu, a s proljeća se opet bude, pupaju zriju...
Posmatram sijede vlasi svojih roditelja, pa se gušim od saznanja koliko je svijet malen, a koliko je ljudski život  veliki, ljudska sreća neprocjenjiva. A jedni drugima smo kao vukovi.
A sve je tako prolazno.
Mladost je moćna, ali kobna, ako se duša ne odnjeguje.
Starost je mučna, ali moćna, ako je u mladosti  duša odnjegovana.
Lijep je ovaj svijet. Uspjesi, radosti, pa čak i tuge imaju svoju ulogu da sroče divnu melodiju... A čovjek bira ton kojim će da je odsvira...

Da je Bosna i Hercegovina trusno tle to se pokazalo kroz njenu dugu povijest. Lahko ju je zatresti, ali teško smiriti. Odroni se kotrljaju, gaze... Odroni, kažem!

Teško je pratiti posljednja dešavanja, a ostati hladne glave. Vidimo podjele u društvu koje stvaraju nepremostivi jaz između ovih i onih.

Pitam se, da li se ovo stvarno dešava? Da li je moguće da gledam ministra obrazovanja da, u nedostatku argumenata, nudi naciji suze?

Da li je moguće da Jasmila poziva ateiste da ne plaćaju porez, od kojeg mi vjernici živimo? 

Da li je moguće da dosad nismo znali da nam opstanak na ovom tlu zavisi od poreza ateista?

Da li je moguće da neki tamo Adnan govori o 3 miliona KM koje ONI izdvajaju za vjeroučitelje?

Da li je moguće da ćemo ubuduće ovakvom retorikom da postižemo rješenja za probleme?

Teško je hladne glave odgovoriti na ova pitanja. Ali brine me intelektualna bijeda gore spomenutih faktora. Brine me što ćemo ostati uskraćeni za kvalitetan doprinos u izgradnji suživota na ovim prostorima, jer očigledna podjela isključuje onog drugog. Istiskuje ga iz svoga polja djelovanja, bez kompromisa.

Pitam se samo, ko će koga istisnuti, da ne kažem potisnuti. Jer, na ovome se neće završiti.